Home  /  O nama  /  Povijesni razvoj zdravstva u Hercegovini

Povijesni razvoj zdravstva u Hercegovini

Čovjek je od svog postanka u suživotu s okolinom bio izložen razbolijevanju i ozljeđivanju. Od tada se morao truditi da sam sebi i drugom pomogne savladati taj problem. Moglo bi se reći da je ta borba sa bolestima predstavljala prve korake zdravstvene djelatnosti i pojavu medicine kao posebne djelatnosti.

Logično je zaključiti da su već tada neki bili spretniji i bolje znali pomoći sebi i drugima pa su se kao takvi isticali u svojoj sredini pa i šire.

Vrijeme osmanlijske vladavine

U vrijeme osmanlijske vlasti BiH je bila jako nerazvijena, malo je bilo većih mjesta, vladala je nepismenost, jer se manji  broj muslimanskog stanovništva opismenjivao u mektebima pri džamijama i medresama u većim mjestima, a nešto nemuslimanskog stanovništva opismenjivalo se u samostanima i manastirima ili kod domaće vlastele. Zbog niske opće higijene i zaostalosti većine stanovništva, vladale su masovne epidemije raznih zaraznih bolesti, (sifilis, tuberkuloza, lepra, trahom, favus, kolera, variola, trbušni tifus, dizenterija, a kod djece morbili, šarlah, difterija i dr.), umiranje je bilo brojno jer nije bilo lijekova. Narod se obraćao za pomoć raznim vračarama ili svećenicima. Imućniji su odlazili u Dubrovnik ili su tražili od Dubrovnika da im pošalje liječnika.

Kasnije su značajnu ulogu odigrali travari odnosno atari/drogeristi, preteče apotekara. Riječ attar je arapsko-turskog porijekla, a znači prodavač lijekova, droga i začina. Prvi atari su bili Židovi, ali se ubrzo pojavljuju i atari muslimani, koji su se održali sve do Prvog svjetskog rata, a neki Židovi i do početka Drugog svjetskog rata.

Dolaskom Turaka u BiH s njima su pristigle i većinom arapske medicinske knjige i rukopisi, koje su za ugledne građane prepisivane, što je pridonijelo podizanju zdravstvene kulture. Širio se utjecaj arapske medicine preko pisanih knjiga, ali i dalje nije bilo obrazovanog medicinskog kadra. Nije bilo bolnica već se liječenje provodilo po kućama, teži su se bolesnici slali u bolnice u Jedrene ili Carigrad.

Među tim rukopisima posebno mjesto zauzimaju knjige «ljekaruše» pomoću kojih je određeni broj pismenih ljudi liječio bolesnike.

Pokušavaju se popraviti higijenske prilike, posebno osobne prema islamskim nazorima, a i popravljala se opća higijena poboljšanjem opskrbe vodom otvaranjem javnih česama.

Dolazak i djelovanje Franjevaca

Jak utjecaj u edukaciji stanovništva odigrali su franjevci već od XIII. stoljeća jer su se prvi počeli baviti zdravstvenom djelatnošću te Židovi dolaskom iz Španjolske krajem XV. stoljeća.

Franjevci su nastali u Italiji, nakon feudalizma i pojavom novog građanskog društva u srednjem vijeku. Završavali su visoko obrazovanje i bili promotori znanja u različitim područjima života, posebno vjere i teologije.

U Bosni su prisutni još u XIV. stoljeću, kada su se nastanili u današnjem Visokom i Kraljevoj Sutjesci 1340. god., a kasnije u Sarajevu, gdje se i sada nalazi sjedište franjevačke provincije Bosne Srebrene. Franjevačka historiografija, koja osim općeg povijesnog značenja u hrvatskom narodu, iz koga potiču, značajno je utjecala na razvoj historiografije znanosti i kultura drugih naroda pa, između ostalog, i u oblasti medicinske historiografije.

Rad franjevaca u liječništvu u početku Crkva nije odobravala, ali je kasnije dozvolila pa uz odobrenje Kongregacije za promidžbu vjere bave se liječenjem od samog dolaska u XIII. stoljeću i nastavljaju liječničkom djelatnošću i za vrijeme turske okupacije.

I danas po franjevačkim samostanima mogu se naći priručnici, kao i razne „ljekaruše“ iz onih vremena. U samostanu u Kreševu ima oko 27 neobjavljenih „ljekaruša“.

Franjevcima su turske vlasti zabranile liječiti van samostana kršćane i muslimane bez kadijine „murasele“(službeni nalog). Kazne su bile rigorozne (visoke novčane kazne za samostan i zabrana daljnjeg djelovanja). U hercegovačkom kraju veliku reputaciju imao je fra Petar Bakula, koji je završio liječnički tečaj u Italiji, a 1867. god. otvara i vodi apoteku od donacija francuske vlade kao posebnu pomoć katolicima u Hercegovini, kao i fra Marijan Zovko veoma tražen terapeut i kome je svijet dolazio „sa svih strana i za razne bolesti lijeka tražio“.

Doba Austro-Ugarske vladavine

Organizacija zdravstvene službe na području Hercegovine, posebno Mostara krajem XIX. stoljeća bila je na zavidnoj razini zahvaljujući prije svega liječnicima iz obitelji Kečet, ali i nekim drugim koji su se po završetku studija u inozemstvu vratili u Mostar.

Prvi se spominje Švicarac Jozef Kečet, koji je radio u Mostaru, bio je osobni liječnik Omer-paše Latasa (Bosanac Mihajlo Latas), a kasnije Šerif Topal Osman-paše. Nakon završenih studija u Bernu, Beču i Parizu otišao u Tursku, gdje je radio kao vojni liječnik u Krimskom ratu, a u BiH dolazi s Omer-pašom Latasom, a s njim se i vratio u Tursku, gdje je nakon smrti paše došao u sukob s moćnicima, pa se vratio 1871. god., radi kao gradski liječnik, a 1875. god odlazi u Sarajevo i radi kao gradski liječnik, gdje 1898. god. umro.

1879. god., kada je u BiH u državnoj službi bilo samo sedam liječnika, u Mostar je iz Zadra došao Bruno von Curinaldi i zaposlio se kao rukovoditelj bolnice. Značajno ime u ovom periodu u Mostaru je dr. Franjo Hus, koji je radni vijek završio u Mostaru i tu umro 1940. god.

U Mostaru se 1882. god. našao i vojni liječnik prim. dr. Oto Weiss, koji je prije toga radio na čuvenoj Bilrotovoj klinici u Beču, a kasnije otišao u Zemaljsku bolnicu u Sarajevo. U Mostaru je radio i čuveni liječnik William Tonner, Čeh iz Praga, poznati humanista, koji je sirotinju liječio besplatno o čemu je pisao «Novi hercegovački bosiljak» u broju 20.05.1885. god.

U Mostaru je radio i mađarski liječnik Fakete Samule, koji je umro od infekcije radeći jednu obdukciju.  Za vrijeme velike epidemije kolere, 1886. god. radili su  dr. Trepeljka i major dr. Kestner, a nešto kasnije nadštabski liječnik dr. Braun i pukovnijski liječnik dr. Herman; dr Koralek i dr Tausig; pukovnijski liječnik Moritz Englander; kirurg dr. Drago Mesliger; dr. Kohn, dr. Goldfarb, dr. Franjo Bulat, dr. Gotfrid Holer, dr. Pollacek. Povremeno iz Beča u Mostar dolazio dr. Dragutin Heinzel, poznati okulist sa klinike prof. dr. Fuchsa, dvorskog liječnika, ordinirao u hotelu «Neretva». Posebno je u sjećanju starijih ostao dr. Bulat, (umro 1947.) vrstan liječnik.

Među prvim liječnicima i jedan od najznamenitijih u Mostaru bio je dr. Petar Rizzo. Rođen je u Carigradu 1832. godine. Dr. Petar Rizzo radio je u staroj bolnici na Mejdanu dok nije 1888. god. završena nova bolnica.

Doba Kraljevine Jugoslavije

Između dva rata zdravstvene prilike su bile loše, harale su socijalno-medicinske bolesti. tuberkuloza, endemski sifilis, endemska strume, parazitarne bolesti, gljivične bolesti, avitaminoze i pothranjenost. U prethodnom ratu većina stranaca-liječnika napustila je BiH, tako da je 1918. god. bilo svega 100 liječnika stranaca, a srednjeg kadra skoro nije ni bilo. Objekti su dotrajali pa se liječenje obavljalo u provizornim prostorima.

Zaslugom Andrije Štampara, ministra zdravstva Kraljevine SHS, formiraju se domovi narodnog zdravlja u mnogim mjestima BiH. U Mostaru je 1923. otvorena bakteriološka stanica, koja je bila prvi korak u uspostavljanju Doma zdravlja. Time je stvoren temelj za unaprjeđenje higijenskih prilika u gradu i posebice na selu, što je dovelo do vidnog unapređenja zdravstvene zaštite stanovništva cijele regije.

U Domu zdravlja Mostar 1931. god. radili: Lovro Dojmi, Kornelija Rakić, Konstatin Stopa, Berta Bergman, Dragutin Hlubna.

Pred II. svjetski rat u Primorskoj banovini je nekoliko banovinskih bolnica, a u mostarskoj sa 192 kreveta radili su dr. Konstantin Stopa, upravnik i dermatolog; dr. Fedor Lukač, upravnik i šef kirurgije; dr. Ivica Milaković- šef ginekološko porođajnog odjela, dr. Vjekoslav Glavodanović-šef Internog odjela; Dragutin Hlubna- asistent kirurškog odjela, dr. Safet Mujić, ginekolog i mr.ph. Ljubica Šinković-apotekarica te 17 zdravstvenih i 18 nemedicinskih radnika. Godine 1929. dr. Hlubna je imao niz dužnosti: kao gradski liječnik, liječnik u školskoj poliklinici, na kirurškom odjelu. Radio je operativne zahvate iz opće kirurgije, porodništva, ginekologije, nekad i otologije. 1931. god. postavljen je za šefa očnog odjela bolnice u Mostaru što je bio sve do 1979. god. Nastavio je raditi do svibnja 1986. god. Posljednji operativni zahvat napravio je 4.3.1986. god., a umro je 27.6.1986. god. u 95.-oj godini života.

Razdoblje nakon II. svjetskog rata

Poslije završetka II. svjetskog rata u bolnici radi malo liječnika specijalista, jedan vodi kirurgiju s ginekologijom i porođajnim, jedan vodi interno sa zaraznim, jedan očno, a ostali su bili liječnici opće prakse.

1946. god. popravljene su stare zgrade, povećan broj kreveta i utemeljeni novi odjeli. 1947. god. adaptirana je zgrada bivšeg Poljoprivrednog instituta u koju se preselila kirurgija i nešto poliklinike, a u nadograđeni dio ginekologija i porođajno.
1954. god. završena je nova namjenski građena zgrada u koju useljava dispanzer za tuberkulozu sa stacionarnim odjelom za tuberkulozu, a od 1961. god. radi pod nazivom Zavod za tuberkulozu i plućne bolesti.

Bijeli brijeg je od ranije bio primamljiv i prikladan za izmještanje bolnice iz centra grada, što se počelo ostvarivati 1962. god. preseljenjem Odjela za interne bolesti u novosagrađeni objekt sa 114 kreveta, a na njegovom mjestu proširuje se ORL i zarazno, a otvara se i Odjel za neuropsihijatriju sa 20 kreveta.

Iste godine utemeljen je Odsjek za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju u sastavu Službe za kirurške bolesti. Preseljavanje bolnice na Bijeli brijeg nastavlja se 1968. god. izgradnjom namjenskog objekta u koji se preseljava Odjel za dječje bolesti, a njegove prostorije proširuje se Odjel za očne bolesti. Odjel za plućne bolesti prelazi u sastav Zavoda za tuberkulozu i plućne bolesti, a u njihove prostorije preseljava se neuropsihijatrija.

Godine 1969. ujedinjuje se zdravstvo u Mostaru i organizira se kao Medicinski centar Mostar u kojem su svi bolnički kapaciteti i sve djelatnosti Doma zdravlja.

Oformljena je Služba za medicinu rada, Služba za ortopediju i Kožno-venerični odjel.

Organizacijski postojala su dva bolnička  OOUR-a (Osnovna organizacija udruženog rada): OOUR za kirurške grane (kirurgija s urologijom i anesteziologijom, ginekologija s porođajnim, ortopedija, očne bolesti, ORL i maksilofacijalna kirurgija)  i OOUR za internističke grane (interne bolesti, dječje, neuropsihijatrija, zarazne, tuberkuloza i plućne, kožno i spolne, fizikalna medicina i rehabilitacija, transfuzilogija, radiologija, laboratorijska dijagnostika, mikrobiologija) i Zajedničke službe.

1973. god. Medicinski centar Mostar registrira se kao Regionalni medicinski centar «Dr. Safet Mujić» Mostar. Sastojao se od: OOUR-a za kirurške grane; OOUR-a za internističke grane; OOUR-a ljekarni; Radna zajednica zajedničkih službi.

Osniva se Služba za patologiju u sklopu kirurškog OUR-a i Služba za socijalu medicinu. U sastavu Službe za kirurgiju organizira se Urološki odjel i Služba za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju.

Iste godine adaptiran je prostor na Domanovićima sa 220 kreveta za psihijatrijske bolesnike. 1975. počeo s radom Odjel za hemodijalizu  u sastavu Odjela za unutarnje bolesti. 1977. referendumom je izglasovan samodoprinos (1978.-1982.) od 3% osobnog dohotka za izgradnju nove bolnice na Bijelom brijegu.

1978. god. napravljeni su na Bijelom brijegu montažni objekti: Biokemijski laboratorij;  Kabinet za nuklearnu medicinu i Kabinet za defektologiju, koji su počeli s radom 1979. god.

1978. god oformljeno je posebno poduzeće « Inženjering RMC u osnivanju», koji je imao zadatak vođenje svih aktivnosti za izgradnju nove bolnice.

Dr. Dragutin Hlubna postavio kamen temeljac za Novu bolnicu na Bijelom brijegu. 1979. god. počeli zemljani radovi za gradnju nove bolnice na Bijelom brijegu. 1983. god. u nove montažne objekte preseljavaju Odjel za hemodijalizu i Odjel za infektivne bolesti. 1984. god. Odjel za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju preselio u novoizgrađeni objekt. 1985. god. obnovljen referendum za izgradnju nove bolnice (1985.-1989.).

1987. Radiologija počela raditi u novosagrađenim prostorima u sastavu zgrade nove bolnice na Bijelom brijegu. 1989. god. počeo raditi Laboratorij u novosagrađenim prostorijama na Bijelom brijegu. 1991. god. unutarnja reorganizacija, osnovane su službe: za nefrologiju, arterijsku hipertenziju i hemodijalizu; za urologiju i za neurokirurgiju.

1992. god. počinju ratna djelovanja na području Mostara.

Posljednji predratni mjeseci i ratne godine

U posljednjim mjesecima 1991. godine dolazi do slabljenja, a zatim i nestanka svih veza u zdravstvenom sustavu. Ozračje na prostoru Bosne i Hercegovine postaje neizvjesnim, a kriza u zdravstvu maksimalno je produbljena s početkom oružanih sukoba.

Razarajući tijek rat je dobio 3. travnja 1992. eksplozijom cisterne napunjene benzinom kod Sjevernog logora u Mostaru. Već 11. travnja 1992. godine u mostarskoj Bolnici imenovan je Ratni stožer zdravstva, kojim je izravno rukovodio dr. Ante Ivanković kao načelnik saniteta za sektor Mostar. Za zapovjednika Regionalne ratne bolnice Mostar 29. rujna 1992. godine imenovan je dr. Ante Kvesić.

Pred sam rat bolnica u Domanovićima skrbila je za liječenje i smještaj 180 psihijatrijskih bolesnika s vrlo narušenim zdravljem. Evakuacija bolesnika iz bolnice u Domanovićima, koja se našla na prvoj crti bojišnice, jedna je od najdramatičnijih, ali i najhumanijih epizoda u povijesti ratovanja. Nakon više pokušaja, pred katolički Uskrs 18. travnja 1992. godine, nakon pregovora s agresorom, pacijenti su uspješno evakuirani.

Pred početak rata na Odjelu hemodijalize dijaliziralo se oko 50 bolesnika, koji su prema potrebi dolazili na dijalizu u mostarsku Bolnicu iz cijele regije Hercegovine, što im nije bilo moguće u ratnom okruženju, čak ni onima iz Mostara. Već sredinom mjeseca travnja 1992. godine postignut je dogovor s KBC Firule i Općom bolnicom u Šibeniku da preuzmu sve bolesnike i osoblje na daljnji tretman što je i učinjeno. Oni su tamo i ostali dok se nisu stvorili uvjeti za povratak u Mostar.

Na samom početku rata u Mostaru nastao je prekid u opskrbi strujom. Zbog mogućeg zagađenja izvora vode od strane agresora, također je prekinuta opskrba vodom iz gradskog vodovoda. Za kirurški rad u Bolnici vodu su u smanjenim količinama dopremale auto-cisterne. Zbog blokade svih prilaza prema Mostaru (s juga, zapada i sjevera), medicinski djelatnici izvan Mostara nisu mogli dolaziti na redoviti rad u Bolnicu, a jedan broj djelatnika bio je pridodat postrojbama na bojišnici. U jednom trenutku ukupan boj zaposlenih u zdravstvu Mostara od 1620 djelatnika prije početka rata, spao je na svega 256 djelatnika. Primjerice od 14 prijeranih anesteziologa u Bolnici je ostao samo jedan.

Malobrojno medicinsko osoblje postavilo je kompletnu zdravstvenu službu u postrojbama HVO-a. I jedni i drugi pripadali su jednom i jedinstvenom sustavu, te su se ovisno o potrebama raspoređivali iz ustanova u postrojbe i obrnuto. Tako su za potrebe jedne bojne ili za prosječno 500 vojnika skrbila dva medicinska tima. Svaki se tim sastojao od jednog liječnika, dva medicinska tehničara, dva vozača te pripadajućeg sanitetskog vozila. Izabrani su vojnici u svakoj postrojbi obučeni za pružanje prve pomoći i reanimaciju, a zatim su kao bolničari dodijeljeni svakom vodu. Inače, zdravstvenu skrb je zdravstveno osoblje pružalo vojnicima i civilima, djeci i starcima. U ratnoj bolnici su se svakodnevno rađala djeca, a po potrebi su se izvodili i najsloženiji kirurški zahvati. Posebice je bio otežan rad na porođajnom odjelu Bolnice, gdje su rodilje porod čekale na višim etažama, da bi se onda za porod premjestile u prizemlje gdje su se porodi danonoćno obavljali. Kirurškim ekipama bio je pridružen i veliki broj liječnika opće prakse i stomatologa koji su asistirali pri operacijama.

Vozači sanitetskih vozila imali su više nego značajnu ulogu u ratu. Bili su izloženi ranjavanju i pogibiji nakon što bi ih pojedini zapovjednici postrojba upućivali na izvlačenje ranjenika, ali bez adekvatne zaštite. Procjenjuje se da je za vrijeme ratnih operacija na području pod kontrolom HVO-a uništeno oko 250 sanitetskih vozila. Stručnjaci za promet izračunali su da je prosječan uporabni vijek vozila Bolnice iznosio samo 20 dana. Jedini izlaz iz Mostara nazvan „Put spasa“, ali i on je bio rizičan, bio je preko sela Goranaca za Široki Brijeg.

Vrijedi napomenuti kako su značajnu ulogu u ratnom vremenu imale bolnice i domovi zdravlja u okruženju, u herceg-bosanskim mjestima, koji su cijelo vrijeme bili povezani s Regionalnom ratnom bolnicom Mostar.

Ratne su štete na medicinskoj opremi bile velike i teško ih je točno procijeniti. Financijske ustanove za materijalnu skrb u zdravstvu (fondovi i zaklade) prestali su s radom u prvim danima rata. Fond za zdravstvenu zaštitu Hrvatske zajednice Herceg-Bosne osnovan je ponovno 1993. godine, a već početkom 1994. osnovan je i Zavod za zdravstveno osiguranje sa svojim uredima na cijelom području hrvatskih političko-teritorijalnih jedinica. Rat koji se od 1992. do 1995. godine odvijao u Mostaru bitno je utjecao na sustav zdravstvene zaštite, ponajprije zbog razaranja zdravstvenih objekata i opreme, ali i zbog odlaska brojnih djelatnika. Stradale su zgrade školskog dispanzera, konzultativno-specijalističke službe, opće medicine, zatim stomatološka poliklinika i ostali manji objekti. Ova su razaranja bila znatno veća nego na objektima Bolnice pa su se prilikom rekonstrukcije pojedine zgrade morale potpuno srušiti i na istom mjestu podignuti nove, kao primjerice Dom zdravlja Mostar.

Tijekom rata poginulo je 37 zdravstvenih djelatnika (vozača, srednjeg i višeg medicinskog osoblja i liječnika) u postrojbama HVO-a. Teže je ranjeno 40, a lakše 138 osoba.